Vraćamo se na ljeto 2022. godine.
Tada sam donijela odluku: svako sljedeće ljeto bit će prilika za pomicanje vlastitih granica i dokazivanje sebi da život može i drugačije.
Bilo je to ujedno i moje posljednje ljeto školovanja za psihoterapeuta.
Zašto to naglašavam?
Zato što mi je trebalo više od četiri godine dubokog, intenzivnog rada na sebi da bih se uopće oslobodila i dopustila si istraživati svijet i sebe na novi način.
Ne govorim o nekoliko alata ili tehnika disanja (iako su mi i oni kasnije dobro došli), već o nečemu puno dubljem: o povjerenju. U sebe, u druge i u život.
To ljeto bilo je moj živi dokaz da, ako izaberem duži put za svoj rast, on će se na kraju pokazati kao najkraći put do onoga što stvarno želim.
Stiglo je ljeto.
Prijateljica i ja sjedimo i pitamo se: Gdje ćemo ove godine na more?
Htjele smo negdje gdje ćemo se istinski zabaviti, isključiti mozak, zaboraviti na sve brige i obaveze koje su nas kroz godinu stisnule sa svih strana. Samo da nam bude lijepo.
I onda, nalazimo nevjerojatno jeftine karte za Mykonos.
I to usred sezone, baš u periodu koji nam je savršeno odgovarao: početak kolovoza.
Bez previše razmišljanja, kupujemo ih.
Zvučalo je kao savršena prilika.
Do trenutka kad smo krenule tražiti smještaj.
Ponuda je bila oskudna, ali ono što je bio još veći problem je to što su cijene smještaja debelo bile izvan našeg tadašnjeg budžeta.
I što sad?
Kupile smo dodatnu povratnu kartu, ovaj put s nešto ranijim datumom povratka. Tako smo imale dvije opcije: ostati pet dana ili samo tri. Dogovorit ćemo se kad dođe vrijeme. Ovisno o tome nađemo li smještaj.
Za nekoga poput mene, koja voli unaprijed znati raspored, imati plan A, B i C… ovo je bio potpuni horror.
A još nismo ni krenule.
Putovanje je bilo tek za dva mjeseca.
Kako su tjedni prolazili, izbor smještaja postajao je sve tanji, a cijene sve luđe.
U jednom trenutku jednostavno smo stale. Odustale od daljnjeg traženja.
Dogovor je pao: Spakiramo ruksake i idemo u avanturu. Vjerovat ćemo sebi i svojoj snalažljivosti.
To je uvijek bila naša jaka strana.
U početku mi je sve to bilo jako uzbudljivo.
Osjećala sam se kao mala Ivana koja ide istraživati ono polje iza kuće koje još nikad nije otkrila.
Ali što smo bile bliže Mykonosu, meni je sve postajalo ozbiljnije.
Panika i nervoza su rasle.
Srećom, nisam bila jedina s uzburkanim osjećajima. Avion je upao u turbulencije pa su svi ionako bili zabavljeni vlastitim preživljavanjem ili očarani pogledom koji je, oduzimao dah.
Otok je bio toliko malen da smo s aerodroma do plaže i grada stigle pješke (a i štedimo).
Sjele smo na kameni zidić, otvorile konzerve tune koju smo ponijele za put i gledale jedna drugu.
Razmišljale što sad.
Vjetar je puhao stalno i snažno.
Imala sam osjećaj kao da mi krade osmijehe svaki put kad bi prijateljica izgovorila: “Nema ništa od smještaja.”
I stvarno, činilo se da nema.
A meni su se u glavi počela rojiti pitanja.
Jesmo li pogriješile?
Jesmo li uopće sigurne ovdje?
Što će biti s nama?
Strah se pojavio. Onaj poznati, stegnuti osjećaj u tijelu koji me ponekad zna potpuno zaustaviti.
Ali nešto iz psihoterapijskog rada mi je zazvonilo:
Kad me strah, trebam potražiti sigurnost.
Sigurnost za svoj strah.
Tada je nisam nalazila ni u čemu konkretnom.
Niti u planu. Niti u logici. Niti u prostoru.
Pa sam odlučila tražiti sigurnost u ničemu.
U vjeri.
U proces.
U tome da se prepustim i vidim kamo me vodi.
Krenule smo hodati. Bez cilja, ali s nadom.
I onda, na jednoj aplikaciji – pojavi se smještaj.
Na trenutak.
I nestane.
Ali mi smo već krenule prema toj adresi.
Jer možda… možda i dogodi se čudo (rekao bi Gibonni)
Došle smo do male bijele kućice, obavijene zelenilom. Ispred nje stol, stolice u hladu. Sjela sam i pričala malo s macom koja nas je obilazila.
I onda, pojavljuje se vlasnica kuće.
I govori nešto što nam u tom trenutku zvuči kao dobitak na lutriji:
“Imam jednu slobodnu sobu. Samo za večeras. Ostale dane smo puni.
Ali možete ostaviti stvari ovdje ako vam to nešto znači.”
Značilo je.
Značilo je sve.
Imale smo smještaj.
Jedan dan.
Ali imale smo nešto.
I to je bilo dovoljno.
Naučena lekcija:
Kad vjerujem u dobro, kad vjerujem da može završiti kako treba – najčešće i završi.
I čak kad osjećam strah, kad mi se tijelo stisne i glava počne sumnjati – ne mora to biti kraj priče.
Tada samo tražim sigurnost drugdje.
U nečemu što mi tog trena ima smisla.
U nekoj mrvici koja mi izgleda kao možda.
I uhvatim se za nju.
Vjera je besplatna.
A često je zaboravimo koristiti.
I tako se uspostavilo da je Mykonos odlučio biti moj učitelj.
Učitelj povjerenja.
U sebe, u ljude, u proces.
Što sam se više prepuštala i mislila: “Ajde da vidimo što još dobro može ispasti…” , to se više dobrih stvari događalo.
Te večeri, sjele smo u jedan restoran-klub.
Bez očekivanja, samo sa željom da se opustimo.
Upoznale smo prijatelja iz Španjolske koji je idućeg dana postao glavni lik u dogodovštinama koje ćemo, bez pretjerivanja, prepričavati cijeli život.
Dogodovštine koje su nas nasmijale, iznenadile, uzdrmale i na kraju oblikovale cijelo putovanje.
Ali i donijele neke ozbiljne unutarnje uvide.
O njima pišem u sljedećem postu jer stvarno zaslužuju svoj vlastiti prostor.
Filmske su.
I ljudske.
😊
A tebi ostavljam nekoliko pitanja za razmišljanje:
- Koliko si sebi spremna dopustiti da napraviš nešto izvan okvira?
Izvan onoga što se „ne radi“, što je neudobno, što je možda i kulturološki zabranjeno? - Kada najviše osjetiš svoj strah?
Kako izgleda? Što mu treba? Što mu ti daješ? - I možda najvažnije:
Da tvoj strah i zabrinutost danas nisu toliko glasni – što bi učinila?
Ove priče ti ne pišem da se dovodiš u lude i riskantne situacije samo zato što „tek tada možeš uspjeti“.
Ne, nikako.
Pišem ti ih da vidiš što sve postaje moguće kad se radi na sebi.
Da put do takvih iskustava i života nije bio brz, niti lagan.
I da često ni danas nije, ali ide lakše.
Jer kad kreneš graditi odnos sa sobom, kad se mijenjaš iznutra, svijet izvana ti počinje odgovarati drugačije.
Postaješ otvorenija, spremnija, znatiželjnija.
I u tom prostoru se događaju najljepše stvari.
Proces promjene treba vremena.
Ali prije svega, treba početak.
Treba onu prvu odluku: da više ne želiš isto, da želiš više od ovoga kako ti je sada.
Ja sam tu ako se dalje želiš kretati sa mnom – individualna online terapija.
S ljubavlju,
Ivana