Psihološke igre koje igramo u vezama

Marko i Jelena u vezi su šest godina.
Na prvi pogled njihov odnos je stabilan i podržavajući, no postoje trenuci kada se nađu u istom začaranom krugu – sitne nesuglasice koje prerastu u veće svađe i završe tako da se oboje osjećaju povrijeđeno. Loše.

Primjer: Jelena često dolazi kasno s posla pa donosi umor i frustraciju. Kada Marko to primijeti, predloži joj da promijeni posao ili da jednostavno „prestane previše raditi“.

Jelena: Jako sam iscrpljena. Imala sam baš naporan dan. Ne mogu više ovako.
Marko: Pa što je bio?
Jelena: Ma sto stvari i onda još iznenadni sastanak. Gluposti. Stalno nas zamaraju s nebitnim stvarima.
Marko: Aha. A jesi im rekla to?
Jelena: Ne može šefica to razumjeti. Ona samo svoje priča.
Marko: Pa onda samo ustani i otiđi sa sastanka ako je tak beskoristan. Reci da imaš obaveza.
Jelena: Ne mogu to napraviti. Svi budu znali da lažem.
Marko: Pa nemoj se pojaviti i bok. Dovoljno si velika i odrasla, ne moraš se nikome opravdavati.
Jelena: Ali nema šanse da to mogu napraviti. Pa dobila budem otkaz. Što je s tobom?
Marko: Pa onda promijeni posao.
Jelena: A di, di da radim? Ti misliš da je to samo tako naći novi posao? Ti uopće ne razumiješ.

Nastane tišina. Marko više nije imao ideje kako da pomogne Jeleni. Jelena uzdahne, ustane i ode bez riječi u kupaonicu. Glasno zalupi vratima.

Ubrzo nakon razgovora Marko se osjeća bespomoćno, a Jelena ljuto – jer on „ne razumije koliko je njoj teško“. Razgovor završi tako da se on povuče, a ona ostane povrijeđena i uvjerena da je opet sama u svemu.

Ovo je samo jedna od situacija u kojima se Marko i Jelena nađu u začaranom krugu.
Marko, iz najbolje namjere, stalno nudi savjete i rješenja jer želi pomoći. Ali kada vidi da Jelena ne prihvaća ništa od toga, u njemu se stvara gorčina i tuga. U glavi mu se javi misao da nije dovoljno dobar partner, da ne zna biti uz nju na pravi način.

Jelena, s druge strane, ostaje ljuta. Osjeća da je Marko ne čuje onako kako njoj treba i da se nije dovoljno potrudio razumjeti. U sebi pomisli kako bi on trebao znati što reći i napraviti da joj olakša, a kad to ne dobije, njezina ljutnja se usmjeri upravo prema njemu.

Na kraju, oboje ostaju nezadovoljni i udaljeni iako su krenuli s istom željom: da budu bliski i povezani.

Ovo je tipična psihološka igra – ponavljajući obrazac komunikacije u kojem partneri nesvjesno zauzimaju određene uloge iz tzv. Karpmanovog drama trokuta (Karpman, 1968):

• Žrtva: „Ne mogu ništa promijeniti, preteško mi je, nitko me ne razumije.“ (Jelena)
• Spasitelj: „Ja ću ti pomoći, evo rješenja. Samo napravi ovo…“ (Marko)
• Progonitelj (koji se može pojaviti kasnije u tonu): „Ti si sama kriva što si stalno preopterećena.“ (Marko) ili „Ti misliš da je to samo tako naći novi posao? Ti uopće ne razumiješ!“

Igra počinje naizgled bezazleno – Jelena se žali i traži razumijevanje, Marko želi pomoći. Ali njezina potreba nije da joj Marko daje savjete nego ima potrebu za njegovom empatijom, razumijevanjem. Jelena odbija ponuđena rješenja, a Marko se osjeća beskorisno. Na kraju, oboje odlaze s neugodnim osjećajima i potvrđenim starim uvjerenjima:

Marko: „Nisam dovoljno dobar partner jer ne znam pomoći.“
Jelena: „Muškarci me nikada ne razumiju, uvijek sam sama u problemima.“

Psihološke igre imaju nekoliko jasnih obilježja:

1. Ponavljaju se – uvijek iznova završimo u istom obrascu, tema može biti druga.
2. Nesvjesne su – igramo ih „automatski“, iz naučenih uvjerenja i poruka iz djetinjstva.
3. Završavaju s reket osjećajem – osjećajem koji nije autentičan. Jelena osjeća ljutnju (reket), a zapravo je tužna i usamljena. Marko osjeća bespomoćnost, a u dubini je ljut na sebe što se ne zna bolje izraziti.
4. Imaju skrivene poruke – socijalno: Jelena traži savjet, psihološki: traži suosjećanje. Socijalno: Marko nudi rješenja, psihološki poručuje: „Ja te mogu spasiti, trebaš me.“
5. Uvijek postoji trenutak zbunjenosti – Marko se pita zašto ništa ne pomaže, Jelena zašto on „ne zna što bi joj trebao reći“.
   

Prvi korak je osvijestiti ulogu koju najčešće zauzimamo. Svatko od nas ima svoju „ulaznu točku“. Netko lakše ulazi u Žrtvu, netko u Spasitelja. Kada to znamo, lakše je stati i promijeniti reakciju.

Primjer promjene:
– Umjesto da Marko nudi rješenja, može reći: „Čujem da ti je jako teško i da si iscrpljena. Želiš li da samo budem uz tebe dok o tome pričaš ili da zajedno tražimo ideje?“
– Jelena može prepoznati da zapravo želi bliskost, pa umjesto: „Ti ništa ne razumiješ.“, može reći: „Treba mi da me samo zagrliš i da vidiš koliko sam iscrpljena.“

Na taj način oni izlaze iz igre i grade autentičnu komunikaciju umjesto da učvršćuju stara uvjerenja.

Zaključak

Psihološke igre dio su naših nesvjesnih obrazaca koje svi donosimo iz djetinjstva. Za dobrobiti veze potrebno ih je osvijestiti i prekinuti. Na taj način prestajemo se vrtjeti u trokutu uloga Žrtve, Spasitelja i Progonitelja i umjesto toga biramo gradimo kvalitetniji odnos s više emocionalne povezanosti u kojem su emocije prepoznate, potrebe jasno izrečene, a intimnost jača.

Možda i ti imaš osjećaj da stalno iznova upadaš u iste priče s partnerom, a da ne znaš kako izaći iz njih. Kroz individualni rad možemo vidjeti koje uloge najčešće zauzimaš i koje stvarne potrebe želiš reći partneru.